Preminula je Vedrana Rudan, jedna od najprepoznatljivijih i najprovokativnijih književnica, novinarki i kolumnistkinja sa prostora bivše Jugoslavije. Imala je 77 godina, a vijest o njenoj smrti objavljena je 18. avgusta na njenoj zvaničnoj Facebook stranici.
Poruka kojom je objavljena vijest bila je u njenom prepoznatljivom duhu: Vedrana Rudan je, kako je navedeno, „otišla na područje bez signala“. Informaciju su potom potvrdili i hrvatski mediji, među kojima je i Dnevnik.hr.
Rudan je rođena 29. oktobra 1949. godine u Opatiji, a tokom više od dvije decenije novinarske karijere radila je za različite medije, među kojima su bili Nacional i Feral Tribune, kao i radio. Nakon što je napustila novinarstvo, potpuno se posvetila književnosti. 
Bila je autorka koju je bilo teško ignorisati. Njene kolumne i knjige često su izazivale burne reakcije jer je o društvu, politici, vlasti, feminizmu, nasilju, braku, starenju, nacionalizmu i licemjerju govorila bez uvijanja i bez potrebe da svoje riječi ublažava.
Posebnu pažnju privukla je debitantskim romanom „Uho, grlo, nož“, objavljenim 2002. godine. Uslijedile su knjige „Ljubav na posljednji pogled“, „Ja, nevjernica“, „Kosturi okruga Medison“, „Muškarac u grlu“, „Ples oko Sunca“ i „Doživotna robija“.
Njena djela prevođena su na više jezika, a pojedine knjige doživjele su i pozorišne adaptacije širom regiona. Godinama je vodila i blog „Kako umrijeti bez stresa“, na kojem je komentarisala aktuelne događaje, vlastiti život i teme koje su je zaokupljale.
Jedna od najtežih životnih bitaka počela je u aprilu 2024. godine, kada joj je dijagnostikovan rijedak karcinom žučnih vodova jetre. Bolest je otkrivena u trenutku kada je još bila operabilna, pa je u maju iste godine podvrgnuta operaciji.
O svojoj bolesti Rudan je govorila jednako otvoreno kao što je govorila o svemu drugom. Nije skrivala strah od smrti, iskustva liječenja, troškove medicinskih postupaka niti probleme onkoloških pacijenata. Čak ni u periodu teške bolesti nije u potpunosti odustala od pisanja i javnog djelovanja.
U gostovanju u emisiji Nedjeljom u 2 govorila je o svojoj bolesti i odnosu prema smrti. Tada je poručila da ne želi da njena priča bude samo priča o umiranju, već o ljudima koje voli i koji vole nju. Svoj odnos prema smrti opisala je riječima da će njen odlazak biti „odlazak na područje bez signala“.
Njena povezanost sa pisanjem ostala je snažna do samog kraja. U jednom od razgovora tu vezu sažela je u jednu kratku rečenicu: „Kad pišem, ja sam živa.“
Posljednje godine njenog života obilježio je i spor sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje oko troškova dijagnostičkog postupka povezanog sa liječenjem. Krajem jula 2026. objavljeno je da je u tom sporu nepravosnažno izgubila.
Vedrana Rudan nikada nije bila autorka oko koje su se svi slagali. Upravo suprotno. Jedni su je voljeli zbog brutalne iskrenosti i spremnosti da izgovori ono što drugi prećute, dok su drugi kritikovali njen stil i pojedine javne stavove. Ali gotovo je nemoguće osporiti da je tokom decenija izgradila potpuno prepoznatljiv glas.
Ostavila je iza sebe romane, kolumne, novinarske tekstove i brojne javne nastupe, ali prije svega trag autorke koja je insistirala na tome da se o teškim stvarima govori otvoreno.
Vedrana Rudan sada je, kako je sama svojevremeno zamislila, otišla na područje bez signala. Ali njen glas, sa svim njegovim oštrinama, provokacijama i neugodnim pitanjima, ostaje među nama.
