Godinama je izgledalo da je Dubrovnik žrtva sopstvene popularnosti. Grad koji privlači milione pogleda širom svijeta suočio se sa izazovom koji danas muči mnoge evropske destinacije – kako sačuvati svoju ljepotu, a istovremeno omogućiti gostima da je dožive bez gužvi koje narušavaju svakodnevni život.
Danas se čini da je hrvatski turistički biser pronašao model koji bi mogao postati primjer drugima. Umjesto da samo reaguje na preveliki broj posjetilaca, Dubrovnik je posljednjih godina počeo da upravlja turizmom kroz planiranje, digitalne alate i pažljivo raspoređivanje dolazaka.
U razgovoru za Euronews, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković objasnio je da se strategija grada više ne zasniva samo na broju turista, već na tome kako se njihovo kretanje raspoređuje tokom dana i godine. 
„Ovdje nije riječ samo o brojkama. Jednako je važno kako su ti brojevi raspoređeni tokom dana i tokom sedmice“, rekao je Franković.
Prema podacima iz prvih mjeseci godine, Dubrovnik je već zabilježio stotine hiljada dolazaka i milione noćenja. Među najbrojnijim gostima su putnici iz Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Njemačke, Poljske, Irske, Španije, Kanade i Australije.
Ipak, problem nikada nije bio nedostatak interesovanja. Pravi izazov bio je kako zaštititi istorijsko jezgro pod zaštitom UNESCO-a i omogućiti stanovnicima normalan život.
Kako navodi, portal N1 Info, gradske vlasti su ranije imale situaciju u kojoj se turizam gotovo odvijao bez kontrole.
„Godinama se turizmom u Dubrovniku nije upravljalo, on se jednostavno događao sam od sebe“, poručio je Franković.
Poseban problem predstavljali su kruzeri koji su u kratkom vremenu dovodili veliki broj jednodnevnih posjetilaca. Dešavalo se da istovremeno pristane nekoliko brodova, nakon čega bi uske ulice Starog grada bile preplavljene turistima.
„Gradom se gotovo nije moglo hodati niti ga normalno razgledavati“, opisao je Franković period najvećeg pritiska.
Zbog toga je 2017. godine pokrenuta inicijativa „Poštujmo Grad“ („Respect the City“), čiji je cilj da se Dubrovnik zaštiti od posljedica pretjeranog turizma. Pravila su promijenila način dolaska kruzera, pa u luci istovremeno mogu pristati najviše dva broda sa ograničenim brojem putnika.
Osim toga, brodovi moraju ostati duže u luci, čime se smanjuje pritisak na istorijsku jezgru. Posjetioci više ne dolaze svi u istom trenutku, već se njihovo kretanje raspoređuje tokom dana.
„Vidimo da posjetioci sada češće odlaze na izlete izvan grada. Naravno da u jednom trenutku posjete i Stari grad, ali promet više nije koncentrisan kao ranije“, objasnio je gradonačelnik Dubrovnika.
Važnu ulogu ima i digitalno upravljanje posjetiocima. Putem sistema Dubrovnik Pass gosti mogu koristiti muzeje, javni prevoz i dobijati preporuke za najbolje vrijeme obilaska najpoznatijih lokacija.
Grad koristi i podatke sa brojača prolaznika postavljenih u Starom gradu, a analizu kretanja radi Sveučilište u Dubrovniku. Cilj je da se buduće odluke donose na osnovu stvarnih podataka, a ne samo procjena.
Ipak, Dubrovnik ne želi da postane mjesto koje postoji samo za turiste. Gradonačelnik upozorava da je očuvanje lokalnog života jednako važno kao i turistički uspjeh.
Poseban problem predstavlja kratkoročni najam stanova, koji prema njegovim riječima može postepeno istisnuti stanovnike iz istorijskih gradskih zona.
„Kratkoročni najam korak po korak istiskuje stanovnike i pretvara žive četvrti u turističke zone. Ljudi ne žele da posjećuju grad duhova, već žele da upoznaju njegove stanovnike i njegov pravi život“, rekao je Franković.
Ovaj problem posebno se vidi u Starom gradu, gdje danas stalno živi znatno manje ljudi nego prije nekoliko decenija.
Budućnost Dubrovnika, prema riječima gradonačelnika, ne treba da bude zasnovana na tome da grad postane veći, već da ostane ono što jeste – autentičan, prepoznatljiv i očuvan.
„Nadam se da će se neko vratiti za 30 godina i pronaći isti Dubrovnik. Istu ljepotu, očuvanu istorijsku jezgru i čisto more“, poručio je Franković.
U vremenu kada se mnoge svjetske destinacije bore sa prekomjernim turizmom, Dubrovnik pokazuje da rješenje možda nije u zatvaranju vrata gostima, već u pronalaženju ravnoteže između posjetilaca, stanovnika i očuvanja grada koji pripada budućim generacijama.
