Godina 1986. i danas važi za jednu od najuzbudljivijih era holivudskog filma. Bio je to rijedak trenutak kada su se kritičari, publika i filmofili gotovo jednoglasno slagali oko toga šta zaista vrijedi gledati. Kako piše Far Out Magazine, bioskopi su tada bili prepuni ostvarenja koja su kasnije postala klasici, od ratnih spektakala do kultnih SF i tinejdžerskih filmova.
Te godine publika je dobila naslove poput “Aliens”, “Ferris Bueller’s Day Off”, “Stand by Me” i “Top Gun”, filmove koji su obilježili generacije i ostali duboko urezani u pop kulturu. Međutim, nostalgija za osamdesetima često zaboravlja jednu važnu stvar — uz remek-djela su nastajali i potpuni promašaji.
Nisu svi filmovi iz 1986. imali sudbinu klasika poput “Blue Velveta” ili “Hannah and Her Sisters”. Neki su bili toliko loši da danas djeluju kao upozorenje šta se dogodi kada veliki budžeti, ogromna očekivanja i poznata imena potpuno izgube kontrolu. 
Jedan od najvećih promašaja bio je “Poltergeist II: The Other Side”, nastavak kultnog horora koji je bez energije originala pretvoren u generičku priču o ukletoj kući. Odsustvo Tobe Hoopera i Steven Spielberga osjetilo se u gotovo svakoj sceni, pa je film završio kao blijeda kopija mnogo boljeg prethodnika.
Prilično bolan pad doživio je i Stephen King sa svojim rediteljskim debijem “Maximum Overdrive”. Nakon što je godinama kritikovao adaptaciju “The Shining” Stanleya Kubricka, King je pokušao da pokaže kako bi trebalo ekranizovati sopstvena djela. Rezultat je bio potpuni haos koji je otkrio koliko je velika razlika između pisanja romana i režiranja filma.
Veliko razočaranje stiglo je i od Eddiea Murphyja u filmu “The Golden Child”. Umjesto još jedne oštre komedije po kojoj je bio poznat, Murphy je pokušao da ublaži svoj humor i približi se porodičnoj publici. Taj potez pokazao se kao početak kreativnog pada koji će kasnije obilježiti dio njegove karijere.
Ni legendarni Sidney Lumet nije bio imun na promašaje. Njegov psihološki triler “The Morning After”, uprkos odličnim glumačkim imenima poput Jane Fonde i Jeff Bridgesa, nikada nije uspio da postane uzbudljiv koliko je obećavao.
Posebno zanimljiv slučaj bio je “Under the Cherry Moon”, film koji je režirao Prince nakon ogromnog uspjeha “Purple Raina”. Iako je Prince bio muzički genije, iza kamere nije djelovao ni približno sigurno, pa je film ostao upamćen kao promašena imitacija starog Hollywooda.
Katastrofa epskih razmjera bio je i “Shanghai Surprise”, avanturistička komedija u kojoj su zajedno igrali Madonna i Sean Penn. Njihov turbulentan odnos prenio se i na ekran, a publika je dobila film bez hemije, ritma i identiteta.
Publika je tih godina počela da se umara i od ekipe poznate kao “Brat Pack”, pa je akcioni triler “Blue City” pokazao koliko su pojedine mlade zvijezde zavisile od scenarija Johna Hughesa. Bez njegovog prepoznatljivog rukopisa, film je djelovao kao zaboravljeni VHS eksperiment.
Među najvećim promašajima našao se i “King Kong Lives”, nastavak koji je legendarnog Konga pretvorio u jeftino filmsko čudovište bez ikakvog dostojanstva. Šteta je bila toliko velika da je franšiza godinama izgubila ozbiljan kredibilitet, sve dok je nije oživio Peter Jackson svojim rimejkom iz 2005. godine.
Ni komedija “Club Paradise” nije prošla bolje, uprkos tome što su u filmu igrali Robin Williams, Eugene Levy, Peter O'Toole i Rick Moranis. Kada film sa tolikim komičarskim talentom ne uspije da bude smiješan, jasno je koliko je situacija ozbiljna.
Na kraju liste nalazi se “Pirates” Romána Polanskog, avantura koja je pokazala da čak i veliki autori mogu potpuno promašiti žanr. Polanski je briljirao u mračnim psihološkim pričama, ali piratska komedija jednostavno nije bila teren na kojem je mogao da funkcioniše.
Možda upravo zato 1986. danas djeluje toliko fascinantno. Bila je to godina u kojoj su nastajali i besmrtni klasici i nevjerovatni promašaji — bez sredine, bez kalkulacija i bez sigurnih formula koje danas vladaju Hollywoodom.
