Koliko puta si sebi postavio pitanje šta treba da uradiš u nekoj situaciji? Ipak, kako prenosi Nova.rs, pozivajući se na filozofska tumačenja Aristotelove Nikomahove etike, mnogo važnije pitanje možda glasi — kakva osoba želiš da postaneš.
Upravo na toj ideji počiva filozofija Aristotela, jednog od najuticajnijih mislilaca u istoriji. Njegova teorija o eudaimoniji nije govorila o prolaznoj sreći niti o trenutnom zadovoljstvu, već o duboko ispunjenom životu u kojem čovjek postaje najbolja verzija sebe.
Za Aristotela, čovjek nije stvoren samo da preživi dan ili da juri kratkotrajna zadovoljstva. On vjeruje da je svrha života “dobro živjeti”, a do toga se dolazi razvijanjem karaktera i usvajanjem vrlina koje s vremenom postaju dio tvoje prirode. 
Suština njegove filozofije krije se u ideji da se vrline ne rađaju same od sebe. One se grade svakodnevno — kroz ponašanje, odluke i način na koji reaguješ na ljude i situacije oko sebe. Postaješ hrabar tako što vježbaš hrabrost. Postaješ umjeren tako što učiš da kontrolišeš pretjerivanja. Vremenom, ispravni izbori prestaju da budu napor i postaju navika.
Aristotel je smatrao da gotovo svaka vrlina predstavlja zlatnu sredinu između dvije krajnosti. Ni premalo ni previše. Upravo u toj ravnoteži nalazi se stabilan i ispunjen život.
Hrabrost je, prema njemu, sredina između kukavičluka i nepromišljene ludosti. Hrabra osoba razumije opasnost, ali joj ne dozvoljava da upravlja njenim životom.
Umjerenost predstavlja balans između pretjerivanja i potpunog odricanja. Aristotel nije osuđivao samo one koji pretjeruju, već i ljude koji sebi uskraćuju svako zadovoljstvo.
Liberalnost podrazumijeva darežljivost bez rasipanja, dok veličanstvenost govori o životu sa stilom i mjerom, bez škrtosti, ali i bez vulgarne raskoši.
Posebno zanimljivo djeluje njegova ideja velikodušnosti, koju povezuje sa zdravim osjećajem vlastite vrijednosti. Ne treba da potcjenjuješ sebe, ali ni da živiš u umišljenosti.
Tu su i strpljenje, kao sposobnost kontrole temperamenta, istinitost kao ravnoteža između laganja i sirove netaktičnosti, te duhovitost, koju Aristotel vidi kao važnu osobinu inteligentnog i društvenog čovjeka.
Među najvećim vrijednostima posebno izdvaja prijateljstvo. Za Aristotela, pravi odnosi nisu dodatak životu — oni su jedan od temelja sreće i ispunjenosti.
Zanimljivo je i njegovo viđenje stida. On ne smatra da čovjek treba da bude beskrajno povučen niti potpuno bez srama, već da razumije kada je pogriješio i da iz toga raste.
Na kraju dolazi pravda, možda i najvažnija od svih vrlina. To je sposobnost da prema drugima budeš pošten bez sebičnosti, ali i bez potpunog zanemarivanja sebe.
Ono što Aristotelovu filozofiju čini toliko modernom jeste činjenica da ne nudi rigidna pravila. On etiku vidi kao umjetnost života, a ne kao matematičku formulu. Zato ne postoji univerzalan odgovor za svaku situaciju — već potreba da razviješ unutrašnji kompas koji će te voditi kroz život.
Možda baš zbog toga njegove ideje, stare više od dva milenijuma, danas djeluju aktuelnije nego ikada.
