Postoji trenutak u karijeri kada bi većina stala, osvrnula se i rekla — dosta je. Ali ne i YU grupa. Nakon gotovo šest decenija na sceni, oni rade nešto što se rijetko viđa: ponovo izmišljaju sopstveni zvuk.
Kako prenosi N1 Beograd, u prepunom prostoru Dorćol Platz, bend je predstavio novi album „Bus to Zion“ — projekat koji nije samo muzički eksperiment, već susret dva svijeta koji na papiru djeluju daleko, a u suštini su bliži nego što misliš.
Zamisli njihove kultne pjesme, ali u reggae aranžmanima. Upravo to donosi ovaj album — osam poznatih numera koje sada dišu u ritmu Jamajke, snimljenih u legendarnom Tuff Gong Studio, studiju koji je osnovao Bob Marley, kao i u Anchor Recording Studio. 
Iza ovog zvuka stoji producentski potpis Voje Aralice, uz snažnu podršku Makonnena Blakea Hanne i Petra Jelića. Njihova saradnja nije bila samo tehnička — bila je to borba sa jezicima, kulturama i razlikama, koja je na kraju rezultirala nečim što djeluje potpuno prirodno.
Ali ova priča ide dalje od muzike.
Cijeli projekat nosi i humanitarnu težinu. Sav prihod od albuma namijenjen je djeci oboljeloj od bulozna epidermoliza, poznatoj kao “djeca leptiri”, kroz rad udruženja DEBRA. Time pjesma „Crni leptir“ dobija novo značenje — ne samo kao simbol, već kao konkretna pomoć.
Iza cijele ideje stoji Mirko Miljuš, koji ovaj projekat vidi kao više od albuma — kao kulturni most između Srbije i Jamajke. Taj most uskoro će dobiti i svoju filmsku verziju kroz dokumentarac koji se zove upravo tako “Kulturni most Srbije i Jamajke”, u režiji Gorana Radovanovića.
Poseban trenutak večeri donijela je Barbara Blake Hanna, bliska saradnica i prijateljica Boba Marleya, koja je u zvuku benda prepoznala duh sedamdesetih — ali i nešto više. „Danas je ta ljubav veća“, poruka je koja je ostala da lebdi u prostoru.
Na sceni, YU grupa nije samo svirala — dokazivala je. Uz podršku muzičara poput Saše Loknera i Nemanje Kojića Kojota, nove verzije pjesama poput „Trka“, „Zamoliću te“ i naslovne „Bus to Zion“ dobile su energiju koja briše granicu između starog i novog.
I dok se veče završava uz jamajčanske ritmove, jasno ti je jedno: ovo nije album koji slušaš usput. Ovo je projekat koji osjećaš.
Jer kada bend nakon 56 godina i dalje ima potrebu da istražuje, spaja i rizikuje — onda ne gledaš prošlost.
Gledaš trajanje.
