Ako si se potajno nadao da će novi film iz serijala Predator, Terrencea Malicka, dobiti novu, mračnu sci-fi verziju u kojoj glavni protagonisti bježe od svemirskog stvorenja s čudovišnim vilicama – ovo nije taj film. Predator: Badlands je samo novo poglavlje u serijalu koji se, poput žohara, nikada ne da uništiti. Od 1987. godine i Arnolda Schwarzeneggera u sred centralnoameričke džungle, ovaj univerzum iznova pokušava da izmisli sebe.
U ovom izdanju sve se održava u životu zahvaljujući nepretencioznoj harizmi Elle Fanning, ali čim se Predator pokuša humanizovati – učiniti ranjivim, simpatičnim, čak „pomalo finim“ – on u suštini prestaje da bude Predator. A kad on ispadne iz svoje uloge, neko drugi mora da je preuzme.
Tako upoznaješ Deka, mladunče neuglednog Predator-plemena, koje igra novozelandski glumac Dimitrius Schuster-Koloamatangi ispod slojeva teške protetike. On nosi one prepoznatljive, zastrašujuće vilice s kandžastim mandibulama – dizajn koji podsjeća na čistu noćnu moru. Dek, proglašen slabim, jedva izbjegne pogubljenje od strane vlastitog oca i odlučuje da povrati svoju izgubljenu čast tako što će ubiti stvorenje po imenu Kalisk – čudovište koje je, navodno, i njegovom ocu ulivalo strah.
Ali stvari se zakomplikuju kad se na istom zadatku pojave sintetički robot-ljudi, blizanci poznati kao synths, a oba lika tumači Elle Fanning. Jedna od njih, Thia, je nesavršena, simpatična, gotovo razigrana verzija, koja stupa u neočekivano partnerstvo s Dekom. Druga je Tessa, hladna, neustrašiva, efikasna poput robota – i upravo ona preuzima ulogu ubice, potirući samu suštinu serijala.
Kako radnja odmiče, postaje jasno da sve što se dešava djeluje besmisleno, bez energije i bez kreativiteta. I dok Fanning uspijeva da unese trunku živosti, njen šarm nije dovoljno jak da spasi ovaj film od ravne linije, piše filmiski kritičar Guy Lodgea za The Guardian.
