Ako pitaš Nijemce koji je njihov najveći gastronomski ponos, odgovor neće biti ni kobasice ni pivo – već hljeb. I to s razlogom. U Njemačkoj postoji više od 3.200 zvanično priznatih vrsta hljeba, prema registru Njemačkog instituta za kruh, a od 2015. godine njihova kultura pečenja hljeba nalazi se na UNESCO-ovom popisu nematerijalne kulturne baštine.
Izreka „prodaje se kao narezani kruh“ nije slučajna – ona savršeno opisuje koliko su pekarski proizvodi duboko utkani u svakodnevni život Nijemaca.
Njemačka tradicija hljeba potiče iz rascjepkane istorije zemlje, koja je sve do 19. vijeka bila mozaik stotina malih vojvodstava i kraljevstava – svako sa svojim dijalektom, običajima i receptima. U srednjem vijeku, gradovi su se međusobno nadmetali ne samo u trgovini, već i u umijeću pravljenja hljeba koji je mamio nove doseljenike.
Dok mediteranske zemlje uživaju u suncu i pšenici, hladnija njemačka klima pogodovala je uzgoju raži i pira, što je oblikovalo prepoznatljivu teksturu i ukus tamnijeg, težeg hljeba koji i danas dominira njihovim stolovima. Južna Njemačka, bogatija pšenicom, razvila je mekše i svjetlije varijante – pa tako danas možeš birati između raženog, pirovog, pšeničnog ili miješanog hljeba, često s dodatkom sjemenki i zrna.
Njemački hljeb nije samo hrana, već dio identiteta. Još 1792. godine Johann Wolfgang von Goethe zapisao je kako su francuski vojnici bježali od njegovog komada tamnog raženog hljeba, ne shvatajući njegovu vrijednost.
Danas, dok druge zemlje svoj brzi zalogaj traže u takosu ili hamburgeru, Njemačka ostaje vjerna svojim pekarama i belegte Brötchen pecivima – jednostavnom, ali zasitnom „brzom hranom“ koju možeš pronaći u svakom gradu.
Raznolikost je gotovo zapanjujuća – kruh iz kamene peći, seljački kruh, sa suncokretovim ili bundevinim sjemenkama, pa čak i kruh s pet vrsta sjemenki. A svake godine, Njemački institut za kruh bira i „kruh godine“, potvrđujući da je pečenje i dalje ozbiljna stvar – i da hljeb u ovoj zemlji ima gotovo status umjetnosti.
Možda je zato sasvim opravdano što Nijemci vjeruju da je njihov hljeb najbolji na svijetu. I teško im je ne povjerovati.
