Zvali su ga „kutija na točkovima“, rugali mu se zbog dima koji kulja iz auspuha i nazivali ga najgorim automobilom kojeg je čovjek ikad napravio. Ipak, Trabant — ta mala, tvrdoglava legenda Istočne Njemačke — odbija da nestane, piše AFP.
Danas, više od tri decenije nakon pada Berlinskog zida, sve više Trabanata ponovo vozi njemačkim cestama. Prema podacima njemačkog autokluba KBA, trenutno ih je registrovano oko 40.800, dok ih je prije deset godina bilo 33.000.
Automehaničar Glenn Kuschan iz Berlina, koji posjeduje čak 23 Trabanta, kaže da su njegovi vlasnici ljudi „svih vrsta“ — od starijih koji su odrasli uz te male automobile, do mlađih koji u njima vide originalni duh nekadašnje Istočne Njemačke.
Trabant je nastao 1957. godine, kada je komunistički režim želio da stvori auto za narod. Umjesto čelika, karoserija je bila napravljena od plastike ojačane vlaknima papira i pamuka. Imao je dvotaktni motor koji je proizvodio gust dim i buku, a zadnji prozori se nisu ni otvarali.
U Zapadnoj Njemačkoj, gdje su dominirali BMW i Mercedes, Trabi je bio predmet šale — mogao je da razvije svega 112 kilometara na sat. Ali na istoku, postao je simbol svakodnevnog života: jednostavan, izdržljiv i, kako mnogi vole reći, neuništiv.
Istočni Nijemci prijavljivali bi se na listu i na svoj Trabant čekali i po 15 godina da izađe iz fabrike, a kad je Berlinski zid pao 1989, mnogi su upravo njime došli do granice, dok su im motori gušili vazduh dimom.
Posljednji Trabant proizveden je 1991. godine, ružičaste boje, a prije toga proizvodili su se u samo tri boje – krem, nebesko plavoj i pepermint zelenoj. Danas se može vidjeti u Muzeju Trabija u Berlinu, gdje posjetioci mogu čak i iznajmiti jednog za vožnju kroz znamenitosti nekadašnjeg komunističkog dijela grada.
Vozač i vodič u muzeju, Thomas Schmidt, kaže da je „praktično odrastao u Trabiju“ i da ga i danas vidi kao dio svog identiteta.
„On je kao mali trkač na duge staze — može sve, neuništiv je. A ako se i pokvari, dovoljno je da imaš čekić, kliješta i malo žice — i možeš njime stići čak do Lenjingrada“, kaže Schmidt uz osmijeh.
