Ako si odrastao u Jugoslaviji, znaš da je djetinjstvo tada izgledalo potpuno drugačije nego danas. Zajednica je bila snažna, komšije bliske, a djeca su sate provodila napolju – na igralištu, u dvorištu ili na livadi. Igre poput fudbala, skrivača, školice i raznih igara s loptom bile su svakodnevica. Ali osim igre, postojale su i vještine koje su djeca usvajala skoro prirodno – a današnje generacije ih više nemaju.
Prva je bila praktičnost. Djeca su znala šiti, plesti, kuvati, pomagati u polju ili popravljati sitne elektronske uređaje. Do odraslog doba već su imala znanje koje im je omogućavalo da brinu sama o sebi.
Druga vještina bila je komunikacija. Bez telefona i tableta, odnosio si se direktno s drugima. Djeca su učila da razgovaraju oči u oči, da se prilagode i starijima i mlađima, da spontano uspostave kontakt.
Treća vještina bila je popravljanje stvari. Umjesto da odmah kupe novo, znali su zakrpiti igračku, ušiti poderanu majicu ili srediti pokvareni aparat. Popravka se podrazumijevala, a ne bacanje.
Danas, u vremenu tehnologije i potrošnje, ove vještine se sve rjeđe prenose. A baš one su činile da djeca odrastaju samostalnija, snalažljivija i povezanija s drugima.
